Jump to content
Sign in to follow this  
Agata

Delphine de Vigan - Ništa se ne opire noći

Recommended Posts

Delphine de Vigan - Ništa se ne opire noći



Delphine_de_Vigan_-_Ni_ta_se_ne_opire_no


“Ništa se ne opire noći“ počinje smrću: jednim pomno planiranim samoubojstvom u hladno siječanjsko jutro, uz koje su ostale upute za raspodjelu imovine i jedno zakašnjelo pismo, u kojem je objašnjen razlog. “Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa“, piše majka u pismu svojim dvjema kćerima.

Majka više nije mlada; ima 61 godinu u trenutku smrti, a niti kćeri više nisu djeca; već imaju svoju vlastitu. No gubitak majke, koja je tako svjesno, samoodabrano otišla u smrt, svejedno boli. Jer majke su majke su majke. Partnere i prijatelje mogu nam zamijeniti novi partneri i prijatelji, čak niti uloga djeteta nije ograničena na jednu osobu, no biti majka, ili biti otac, ne može nam biti nitko drugi osim onih koji su nas začeli i rodili. Barem ne u biološkom smislu, a ta biološko-krvna veza, pokazalo se kroz povijest - i ljudi, i literature, i psihe - jedna je od onih koja nas najviše određuje, čak i kad smo sasvim odrasli ljudi.

Majke (i očevi), prva su bića na koje nailazimo u životu, svojevrsni bogovi naših dječjih svjetova - najprije zato što smo o njima potpuno ovisni, kasnije stoga što nekima od nas trebaju cijeli životi da bismo se te ovisnosti riješili. Majke, pritom, ponekad na tugu očeva, a ponekad i na žalost djece, imaju ekskluzivan status: mnogo toga treba zahvaliti prije spomenutoj biologiji, činjenici da su nas nosile pod srcem, hranile svojim tijelom i da smo na svijet došli s njima povezani pupčanom vrpcom. Ako imate ljubav svoje majke, zapravo imate ljubav cijeloga svijeta; toliku sigurnost ta majčinska ljubav u djetetu može stvoriti.

No, što kad su majke destruktivna bića? Što kad postoji opasnost da svojoj mlađoj kćeri, primjerice, zabije akupunkturnu iglu u oko? Ili svoju stariju kći plaši pričama o tome kako joj, eto, sustav pariških podzemnih željeznica izmiče iz kontrole, ali taksi službu u potpunosti nadzire pa je bolje da zubaru u srijedu popodne ode tako? Ili svaku večer puši shit, a nekad se toliko napije da ne može otići niti do zahoda, nego mokri sjedeći dok pišalina oblikuje lokvu ispod stolice?

“Ništa se ne opire noći“ ima znakovit naslov, upućuje na to da se baš ništa u majci, u toj zavodljivoj i tajnovitoj Lucile čija fotografija krasi i naslovnicu ovoga romana, ne opire ludilu. Kao da je sva sastavljena od tmine i kao da je bipolarni poremećaj od kojeg je bolovala za života, jedino što ju određuje. No, to ipak nije točno, kao što nije točno niti u pjesmi “Osez Josephine“ Alaina Bashunga i Jeana Fauquea, odakle je Delphine de Vigan preuzela naslov za svoj memoarski roman, a u kojoj se navija za jednu Josephine. “Osez, osez Josephine“, pjeva se u pjesmi. Usudi se, usudi se, Josephine ili, u ovoj verziji - usudi se, Lucile. Usudi se, odvaži se biti živa.

pdf

 files:flash
 

Sakriveni sadžaj

    Dajte reakciju na ovaj post pritiskom na "Like dugme", da biste videli sakriveni sadržaj.

 

  • Svidja mi se 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now

Sign in to follow this  

×